Kome pripadaju milijarde na "zaboravljenim" računima?

U slučaju smrti, članovima obitelji i nasljednicima često nije lako pronaći takve račune, pogotovo zato što mnogi imaju više računa. Imovinu je posebno teško otkriti kad kod internetskog bankarstva ne postoje pisani dokumenti ili tiskani izvodi s računa, jer su informacije pohranjene u e-mail računima ili kompjutorima.

Netipičnu imovinu poput kriptovaluta ili NFT-ova još je teže pratiti, piše DW.

Što su zaboravljeni ili neaktivni računi?

U Njemačkoj ne postoji službena definicija takvih računa. Napušteni, zaboravljeni ili neaktivni računi, najčešće su bankovni depoziti ili vrijednosni papiri, poput dionica i obveznica, kod kojih dulje vrijeme nema nikakve aktivnosti a neaktivni mogu ostati godinama.

S obzirom na to da ne postoji pravna regulacija, postupanje s takvim računima uvelike je prepušteno samim bankama. Većina institucija smatra da je riječ o neaktivnim računima ako je vlasnik računa preminuo i nije moguće utvrditi nasljednike, ako godinama nema kontakta s vlasnikom, poštanske pošiljke se vraćaju, a drugi kontaktni podaci su zastarjeli.

Ova situacija bankama također ostavlja određeni prostor što se tiče toga koliko intenzivno traže vlasnike ili nasljednike. Veliku prepreku pritom predstavljaju strogi propisi o zaštiti podataka u Njemačkoj.

Kako se u Njemačkoj mogu pronaći nekorišteni računi?

U Njemačkoj neaktivni računi ne prelaze u vlasništvo banaka niti se prenose na državu. Banke su obvezne voditi takve račune na neodređeno vrijeme, a vlasnička prava, bilo prvotnog vlasnika ili njegovih nasljednika, ne zastarijevaju. Sredstva s računa njemačka država može potraživati samo ako se prema nasljednom pravu ona utvrdi kao nasljednik. Na temelju pravila o imovini bez vlasnika, račun ne može pripasti državi.

Beatrice Eisenschmidt, članica uprave Udruge njemačkih istražitelja nasljedstva (VDEE) sa sjedištem u Berlinu, istaknula je za DW da bi najvažnija mjera bila uspostava središnjeg registra neaktivnih računa. Takav registar mogao bi pomoći u utvrđivanju je li neka osoba negdje imala račune.

Trenutačno se upiti moraju slati različitim bankarskim udrugama, što oduzima puno vremena i skupo je. Za nasljednike je to često komplicirano i zato što ponekad uopće ne znaju postoji li ikakva imovina. "Zbog toga se mnogi nasljednici odlučuju protiv slanja takvih upita", izjavila je Eisenschmidt za DW.

Pokušaji uspostave nacionalnog registra

Prije skoro jednog desetljeća je Norbert Walter-Borjans, tadašnji ministar financija savezne pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije, iznio procjenu da se na neaktivnim računima u Njemačkoj nalazi oko dvije milijarde eura. Pozvao je na uspostavu nacionalnog registra neaktivne imovine.

Od tad je poduzeto više pokušaja da se takav registar uspostavi. Sadašnja vlada Friedricha Merza predstavila je nacrt zakona koji predviđa stvaranje središnjeg, javno dostupnog internetskog registra u kojem bi nasljednici mogli tražiti odgovarajuće informacije. No zakon dosad nije usvojen. Što će se dogoditi s tim novcem i dalje je nejasno.

U nekim zemljama novac se uvijek vraća

U Ujedinjenom Kraljevstvu neaktivni računi obično se nakon 15 godina prenose u takozvani "Reclaim Fund", a ne državi. Taj fond služi za potporu socijalnim i ekološkim projektima. Nasljednici ipak imaju pravo u neograničenom vremenu zatražiti povrat novca.

U Irskoj se nakon sličnog razdoblja novac s neaktivnih računa prenosi državi, koja ga zatim mora koristiti za socijalne projekte. Prije prijenosa institucije su obvezne objaviti tu informaciju u dvjema nacionalnim novinama. I ovdje za nasljednike ne postoji rok za povrat novca s računa, uključujući i pripadajuće kamate.

U SAD-u u većini slučajeva račun se smatra zaboravljenim nakon tri do pet godina bez aktivnosti. Nakon toga banka je dužna kontaktirati vlasnika računa. Ako se nitko ne pronađe, savezna država preuzima račun, obično ona u kojoj je bila posljednja poznata adresa vlasnika. Račun se zatim vodi u uredu za "nepreuzetu imovinu", a ponekad se objavljuju i obavijesti. U većini slučajeva vlasnici mogu neograničeno zatražiti povrat svoje imovine.

U nekim zemljama novac ide državi

U Francuskoj su banke obvezne pokušati kontaktirati vlasnike računa. No nakon deset godina bez aktivnosti računi i police životnog osiguranja prenose se na javnu financijsku instituciju Caisse des Dépôts (CDC). Vlada stavlja na raspolaganje bazu podataka o računima, ali aktivno ne traži vlasnike. Nakon dodatnih 20 godina sredstva prelaze u vlasništvo francuske države i nakon toga se više ne mogu potraživati.

Švicarska, poznata po svojim posebnim bankarskim pravilima, slijedi sličan pristup. Od banaka se očekuje da čuvaju imovinu i nastave upravljati neaktivnim računima u najboljem interesu klijenata. Kako bi se pomoglo nasljednicima, postoji središnja baza podataka za takve račune. Nakon 60 godina bez kontakta objavljuju se informacije o računima, a nasljednici imaju godinu dana za podnošenje zahtjeva. Nakon toga prava prestaju, račun se zatvara i prenosi na državu – uključujući i sadržaj sefova.